Danielaland : Svevremenski let

Poznajemo se više ili manje veæ dvije godine, u te dvije godine mnogi od Vas su mogli vidjeti kakva su moja životna stajališta, moju ljubav prema životu, prema ljudima i dakako prema životinjama. Zašto pišem o tome, e pa voljela bih Vam ukazati na to koliko je naše društvo dvolièno, dotièna blogerica koja se naziva Realna Zona èiji link je ovdje :
Realna zona velika braniteljica životinja, a naglašavam u njenoj akciji sam i sama sudjelovala jer me užasava bilo kakva vrsta nasilja prema životinjama, ljudima, opæenito prema svijetu u kojem živim, je uèinila istu stvar, samo ne prema životinji veæ prema meni osobno, u komentaru je citiram, a kao dokaz možete pogledati prošli post i njen komentar :


30.04.2008., 11:19 sati
Isfrustrirana babetina
Samo izopaèen um može slagati takve ogavne reèenice
realna zona

Ta ista Realna Zona koja brani životinje, odnosno psa, èini istu stvar, spušta se na razinu onog samozvanog umjetnika i ovdje, u ovom virtualnom svijetu svojim rijeèima isto tako ponižava i vrijeða mene, od mene pokušava uèiniti onog psa. Zašto sam to tako oštro napisala? Zato što nièim izazvana dotièna dama misli da može i ima prava osuðivati svaku osobu koja se igra rijeèima, odnosno optuživati opæenito umjetnost, potaknuta onim negativnim umjetnikom.
Ako je taj èovjek ''umjetnik'' uèinio nažao životinjama, ne znaèi da je svaka umjetnost loša umjetnost, i da je svaki èovjek ''umjetnik'' samim time krvnik.
Umjetnost je uvijek bila puna simbola, pjesnièkih slika,i pomagala je rastu ljudskog duha, zašto optuživati svu umjetnost, bez koje bismo bili prazni?
Zašto se brkaju pojmovi? Zašto se osjeæam ranjeno i tužno živeæi u ovakvom društvu u kojem je èovjek, èovjeku vuk. Jer sve da sam ja sa svojim rijeèima zastranila, èemu onakve ružne rijeèi prema meni?
Ako je ona osoba koja je èistog duha, srca, uma, èemu takva gorèina spram nedužne osobe, mene?

Užasnuta sam njenim rijeèima, jer mi nikada nitko nije napisao ovakav komentar. Meni koja uvijek propagira mir, ljubav i razumijevanje i koja izbjegava bilo kakve sukobe.
Što mi govori jednu jedinu stvar, da dotièna osoba doista nema ni malo srca prema bližnjima, jer tko nije grešan nek prvi baci kamen.
Nadam se da æete me podržati u ovome ne kao pjesnikinju, jer se tako nit ne nazivam, veæ kao èovjeka, kao osobu, kao u ovom sluèaju poniženu rijeèima, a što je jaèe od maèa osim rijeèi?

René Magritte-Collective Invention



Dan je odjenuo kišnu košulju
raskapèam srce
iz njega iskaèe modrina
-naježena i bodljikava životinja-
sklopljena u moj dlan

iz rezotine
- ispoèetka-
rasklapam slikovnicu nježnosti
kao dan sivu podlogu oblaka
na kojima su ispisane
otpuštene opustošene misli

zgarište uspomena
raðaona beskonaènosti
jeka smijeha
jeka plaèa
jeka izbaèaja na svjetlost
mojih kržljavih nadanja
jeka ušivenih zahvala svemirskom ogrtaèu
to sam iznikla iz svojih
oèiju

poput helijem napunjenog balona
ili stiroporom pretrpane plišane igraèke
ja luðak pun snova
izlazim danju sirovog lica
blijedog bijelog otajnog lica
smijem se kao klaun na
raznim stajalištima
okretištima
spavalištima

na trapezu od ulice
njišem se zakopanim bokovima
oko mog struka
kao kozmièka riba
koja se trza izbaèena na ulicu
hvatajuæi slobodu od išèeznuæa

vjetar penetrira
u moje oèi nosnice usne
poput crva koji gmižu zemnim kanalima
a trepavicama lepršaju
neke davne sjene
još se molitva stišæe uz moje bedro
poput uda u ekstazi
nudeæi groznièavu nemoæ

René Magritte The Lovers



Prerezanim grkljanom
ispuštam krikove na tvoje
lijene usne
zario si dublje svoju rijeè u mene
od prethodne želje

rastvaram ti se kao
kamenica baèena u vrelu vodu
nasilno odbacujem svoje
kržljave oklope

promatraš me vrelu
tek iskašljanu iz tvoje utrobe

lijepljiva sam i puna algi

u kuhinji pripremaš juhu
luk je izgorio
gladna sam
na tanjuru stoji tvoja odjeæa
mokra i zapeèaæena omekšivaèem
odbijam jesti

nudiš mi zglob da ga obližem za
predjelo
umaèem prste u tvoje oèi
suze ti istjeèu
tvoja su korita presušila

Zaustavila sam ruku koja je bila
tik do tvoje
u svojoj hladnoæi i želji da se
pronaðe u tvojoj kao
promrzli èovjek kraj peæi
u jezovitu noæ

ti me ne vidiš
ni kada stojim pred tvojim
licem u jasnoæi istine

to je bila borba u kojoj sam
napustila svoj san
koji je plakao poput djeteta
koje ostavljaš na pragu neke druge kuæe
nekog drugog grada
nekog sasvim nepoznatog svijeta

u trbuhu mi se savila bol
kao prelomljena kost

trudila sam se saèuvati svoj ponos
koji me èinio dostojnom koraka
koji su odzvanjali izdajnièki

rijeèi su se pokolebale u
trenutku priznanja jedne ljubavi
i ostala je tako samo sjena
koja te ispratila jednoj drugoj
žudnji

u najdublji crni bezdan
ja sam uronila

Datum i vrijeme prvog posta:
25.04.2006. (20:05)

Da ne davim s ostalim detaljima, ionako je to nebitno, ali da, eto Danielin blog zaèudo još traje, zašto zaèudo?
Pa vodenjak sam, vodenjaci se brzo zasite novih stvari i idu dalje, da takva sam, ali...ima nešto u ovom mom imaginarnom mjestu, valjda sam tu naèinila svojevrstan dom svojim rijeèima, stoga, neka mi bloga moga još dugo!


Jesam Vam dosadila ha? Jesam li?

Grad guta moje teške korake
u njima kao da se skriva
kalendar moje ljudskosti
još jedno ime
kao da se ispisuje
po noænim ploènicima
svježim od mog dodira
raðam se u zvuku koji se probija kroz
muènu tišinu velegrada
nitko se ne usuðuje izaæi na prozor
sresti se s mojim pogledom
ogledavam se u izlog
i pitam se hoæe li iz mene iskoèiti

Putovanje tramvajom
plavom zmijom koja gmiže gradom
u meni budi tupost u kojoj osjeæam
zatoèeno ja u podrumu alter ega
no izvukla ga je ta modra zvijer
u svojoj sporoj kretnji gradom

duga relacija
predugi uvod u moj novi životni svijet
tamo gdje se miješa glazba govor i sluh
osjeæaj kao da lebdim meðu novim ljudima
kao nevidljiva èestica koja im pridrži kretnju rukom
prije no što udare u stakleni stol

odjednom su zapetljanih jezika i èude se
toj neobiènoj djevojèici-ženi koja
ne zna
ali se propinje na vrh prstiju da dotakne
svoju malu zvijezdu

a onda poziv
što misliš o kavi koja je bila prije tri mjeseca
i moj sasvim jasan odgovor
bilo je super
zar tebi nije
ne i meni je bilo neobièno
odgovara

a onda Danielaaaa...i njen glas koji me prizvao
mojoj novoj stvarnosti u kojoj se raðam
kao nešto u što mogu vjerovati
jer mi je dohvatno
i poklapam slušalicu èut æemo se opet
za tri mjeseca

i noæ noæ gutaèica mene i moje kose i
opet silna tupost
i nagli susret s poznatim glasom sijede kose
kao prorok u kišnoj žutoj kabanici
moja nesvjestica i uzbuðenje kada
otkrivam svoju poziciju i svoj nered koji sam naèinila
iz puke zabave i samouvjerenost

Daniela drago mi je
da ona Daniela baš ta i ne neka druga
i drska kratka rasprava o...
pustimo to o èemu i onda bijeg
te ono neizbježno bok koje odzvanja
i zvoni zvoni zvoni kao
katedralsko zvono u najsveèanijem trenuku
ispod lijevog rebra sjetim se poziva u 20 15
strah od imena koje piše I-O- 8 55
šifra za nepozvane euforije

a onda
ekscentrièan i nadubadan hod
dva i pol sata gradom do
modrog tvrdog kreveta
i opet glazba u slušalicama i hrabri koraci gradom
svijet spava u pola èetiri kada ulazim u dom

sjeæanje na još friške korake u nogama koji
bride moje tetive
da osjeæa se grad u meni
snažno i rapidno se širi umorom kroz
mene i slijeva se kao ono opojno piæe
koje smo nekada pili

ali nisam li tuplja no ikada
u ovoj noæi punog mjeseca
od kad sam se usudila
što se èovjek usudi kad mora kretati od
sata do sata

pobjednièki osmijeh me èeka u krevetu
prespavat æu èitav dan
( utorke ionako ne volim )

Postoje tako neki dani kada se približimo nepoznatoj strani sebe i kada jednostavno ispružimo dlan i osjetimo svoju vlastitu snagu.
Nije to snaga koja razara, koja se nameæe, niti koja mijenja svijet, to je snaga koju osjetimo u dnu svoga biæa i zbog koje se kreæemo kroz dan s osmijehom na licu.
Jedno je sigurno, ponekad je potrebno samo malo da bismo se ponosili sobom, to ne treba nužno biti velik doseg, veæ ponekad samo sudjelovanje u neèem novom i uzbudljivom daje odreðenu vrstu ponosa.
Nismo svi roðeni da budemo veliki pjesnici, glumci, pisci, pjevaèi, plesaèi, neki od nas smo zadovoljni na svom putu, kakav god on bio, jer je naš, samo naš, koliko god izgledao malen i bezvrijedan, ali nije! Nikako nije.
Na kraju, veèeras kada legnem u krevet, moæi æu reæi, da sam to ja, doista ja, glavom i bradom ja, s jednim veæ ostvarenim snom koji sad spava sasvim blizu mene.
Koliko dugo æemo imati jedno drugo, ovisi o meni, samo o meni!
I to je savršeno jasan i magièan osjeæaj.
Osjeæaj življenja života.




p.p.s. ne znam kada æu vas stiæ komentirat, u strci sam do ponedjeljka, ali èim stignem javim se ! Momentalno mi se odvijaju neke promjene u životu koje su došle potpuno neoèekivano, pa moram promijeniti i sam naèin življenja prema njima, zašto, jer se isplati, to je jedino važno?!

Jutros je zaplivao
sasvim malen i nov
još nesnalažljiv al živahan

lamatajuæi ruèicama
pronašao je svoje mjesto
u dubokom tanjuru
umjesto juhe

naslonjen na sam rub
dao mi je ruku
bespomoæan san

Posveta : mojoj maloj, velikoj, staroj ljubavi, Igoru!





Moje su prošlosti ujednaèene u tebi, ti si èovjek sklonište mojih snova, volim te i kada uranjaš u druga lica i u bezbrojnosti kada se gubiš kao toèka izmeðu poèetne i završne reèenice.
Oznaèavaš uvijek mržnju i ljubav, dvije krajnosti kojima težim, da bih mogla biti ovo što jesam.
A jesam, (oèito je ) sve što...

Snažan pokret rukama otvara novi prolaz mojim morama koje ostavljam na tvom pragu, uplakana i iznemogla kada se dolazim prièestiti tvojom ljubavnom igrom. (Složi od njih nove kolaže moga života.)
Ali ne pitaj hoæu li ostati zauvijek, veæ sam otišla i prije no što sam stigla.

Ti me gledaš kao malo dijete i ne sumnjaš da sam spremna uèiniti sve što ti nikada ne bi mogao, da bih produbila ovaj jaz izmeðu nas koji je potreban, da mogu živjeti u svojoj slobodi.
Ona me hrani, kada ti sa svojom ljudskosti ne bi mogao ni zemlju svojim ostacima nahraniti.

Polažem li pravo na ovo što ti èinim?

Svijet koji zasustavljaš pa ga rastališ u ruci i stavljaš ga oko moga vrata kao kolajnu od najživljeg materijala, rijeèi koje plutaju poput mekih jastuka oko mojih zglobova, osjeæam se kao tvoja lutka u koju su zabunom ugradili inat, prkos i osobnost.

Težiš li prekidaèu u meni, koji bi me uèinio podreðenom tebi?

-Bojiš li se?!- Pitaš me, nijemo odmahujem glavom kao znak protesta protiv lica koje me ponovno dovelo na rub oèaja.
Sigurna sam u svoje postojanje, odluèno režem svaki novi udarac koji bi se htio prilijepiti uz moje tijelo i predati me poput preraðenog mesa.

Svjesna sam svoga kruga u kojem se širim poput razlivene kante s bojom.
Tko bi se usudio ugaziti u dubinu mulja?

Podsmjehujem ti se, jer me gledaš neoprezno poput veæ viðenog filma u kojem znadeš sve vrhunce i krajnji doseg, ali se rugaš mojoj nedohvatnosti kada pružaš ruku bez iskrene želje, veæ iz utjehe samome sebi, da si dokažeš, što?
Ali što ljubavi?

Tvoja sam u laži i istini, tako sam istovremeno oduzeta i položena u nove izmišljene rijeèi.
Èemu, zašto, nije li to?

Inaèe sam sasvim dobro, govorim ti s pogledom koji zapovjeda, pogledaj moje lice, moju kosu, moje nesavršenosti na tijelu, pa ih njeguj kao posebnu vrstu cvijeæa, zavoli me dok svi spavaju, a mrzi me kada ustanu ptice iz krošnja stabala.

Nisam ti nikada rekla, ali sve moje nove ljubavi urezuju se u zidove duše, kao loša fasada koja otpada prvim nanosom vjetra. Tko je tu imao svoje prste, kreacija uma ili loše prizvana želja?!

Nisam li uvijek zatajila samu sebe pred èitavim svijetom, poricajuæi te po stoti put? Koga se može lagati više od samog sebe?
Ni mrak ne može zavarati oko da svjetlost ne postoji.

Ali dragi što god bilo reèeno ili zapisano na svim spomenicima ljubavi, i kakva li su god pravila i jednadžbe ljubavi ono što je reèeno i što je uèinjeno ne umanjuje što ti dajem kao dio sebe.

Stoga me voliš u mojoj ludosti i u mojem miru?!

I u potragama koje završe ( ''o znaš ti dobro, gdje one završe'' ) u mom krevetu koji me doèekuje prazan i bezglav, tamo se rušim kao od vlastite ruke pokošen pijun, jer i ja samo volim!

Dok vjetar udara o moj prozor, osjeæam se kao malo dijete, dotièem rukama staklo, pa se priljubim obrazima i ispuštam dah i radim svoju privatnu maglu.
Prevræem po mislima onu veèer i vožnju tramvajem, polumraèan Zagreb kojim putujem u limenoj zmiji koja klizi traènicama, i ono pitanje, hoæe li opet moja malodušnost izviriti i udariti me ispod pojasa, ravno u moju utrobu, hoæu li se opet morati truditi da stojim èvrsto na svojim nogama, onako slaba i izmuèena?
Udahnula sam i utihnula, kao èovjek koji žali samog sebe, što drugo èovjek može u trenucima svoje samoanalize?!
Bila sam spremna,spremnija no ikada ,da se ponovno kockam sa samom sobom, na kraju krajeva u toj igri uživam, u toj se igri osjeæam živom.
Sada me ta veèer èvrsto drži oko vrata u njegovoj crnoj boji, modrim oèima i snu koji je otpušten prije mnogo godina, ali me slijedi bez prestanka i lagano kao da me omèa steže.
To je gušenje bez trenutka uzmicanja i bez premišljanja.
Dopuštam toj svilenoj hladnoæi da me miluje ispod rebara.
I zatvaram oèi, spuštajuæi se na hladan parket, pred oèima se ispoèetka raðaju njegove rijeèi i osjetim, osjetim svoj ponor u koji propadam bez straha.

fotku maznula od :Kali




Ne-zaljubljena-
hodam u omèi tvog oka
razdiruæi tvoje ruke što se šire kao stupica u koju bih
trebala pasti

plazim maternicom prema tvom udu
stegni me jaèe
utopi se u meni
no ne stidi se sutra plakati
kada æu ti reæi
da sam te prevarila sa samom sobom
i kako æu opet morati otiæi
nekim drugim vjetrom voðena

da
pa znao si oduvijek
da se istrgnem i iz najèvršæeg zagrljaja
i iz najdivnijeg sna

tvoj stan æu izbrisati
i tvoje divljenje mome biæu
i tvoju æu ljubav zavezati oko cipela
samo da ne padnem
i da ne razbijem koljeno
ionako ga ne može svemir spasiti
od mog nauma

sve što bih željela
da su tvoja bedra otpornija
na moja
tvoj jezik da je malo hladniji

i sada eto
sjedim na klupi u parku
sama
baš nakon tebe
i nakon tvog obeæanja

vjerujem sebi
samo sebi
svojoj potrebi
da plovim
da plovim
rijeèima
svemirom
morem

ostat æu sama
ostavljena
i prevarena
ali æu ostati
svoja i neèija još
èije inicijale nisam prepoznala
u ovom trenu

samo ne daj bože
da umreš prije mene
i da tvoje dijete ne ugleda moje stihove

tamo æu sve govoriti o tebi
kakvog sam te željela
samo dok sam bila pijana
i pod utjecajem opijata

a dok sam eto u stanju
potpune ludosti
svi znaju
i klièu
Danieli nièijoj
prodanoj kièmi noæi
i boku sutrašnjice

još jedan salto mortale
tamo gdje su veæ
kosti bezumlja propupale novo
proljeæe
amen

Miška svi znamo, on piše prièe, ja pišem pjesme, èesto se zakaèimo, ali imamo nešto zajednièko, ljubav prema pisanju.
Pa Miško ti me èesto svojim vragolastim komentarima potakneš na inat, pa eto tebi jedne iz inata!




Bila je gužva na Uranu
dok sam ti stizala
dok sam ti gledala lice u svojoj viziji
u stješnjenim mislima u mome umu
dok si postajao moja kreacija

bila je strahovita gužva dok sam èekala
da se spustim na Zemlju
i da te pronaðem
golog i nijemog
ali sretnog
i punog nade
s vjerom da postojim
uoblièena kao žena koja
zna uspavati loše slutnje

bila je gužva na Uranu
na tom divljem i ludom planetu
fluorescentnog drveæa
i sprijeèile su me neke guste zvijezde
da ti odmah priðem
da te slijepim za sebe i povedem
u krevet naèinjen od strasti

bila je gužva na Uranu
iako tamo nema semafora niti
automobila
i trebalo se probijati dugo
dok ti napokon ne dotaknem usne
i dok ne postaneš moj

bila je gužva na Uranu
s lijeva i s desna
s prednje i s zadnje strane
i èinilo se kao da æe prije
doæi smak svijeta nego moja ljubav k tebi

bila je gužva na Uranu
možda zbog žute kiše i zbog žutih oblaka
i u trenu baš u onom trenu
kada sam pogledala iza sebe i ostavila
kozmièke vrtove i sjaj kometa
gužva je postala još gušæa kao
sirup što klizi iz boèice

bila je gužva na Uranu
kada sam se uljuljala u maternicu svoje majke
i kada me progutalo svo sjeæanje

bila je gužva na Uranu za neku drugu
ženu u trenutku kada sam zaplovila
Zemaljskim svijetom prema tebi
sva skrhnuta željom

Laž je ljubav koju èitaš u redovima ovog skrovišta
( u ovoj igri )
laž je, jer ja sam pjesnik i pisac fantastiènih imaginacija
( ovdje te imam )
i ne postoji realnost u kojoj bi ti znao voljeti sebe, mene, ja sebe, pa tebe
( fotografija je veæ spremljena u albumu )
ljubav koju ti pišem je laž i imaginacija i jestiva je, ukusno pripremljena
( lako je biti kuharica s tajnim zaèinima )
pa servirana na savršeno ureðenom stolu
( estetika mi je bio omiljeni predmet )
posluži se
( dobar tek )
izreži nožem, otkini vilicom, grizi,pa je blaguj
( dobro žvaèi )
nek ti bude ukusna
(pomalo je žilava i tvrda )
nek traje dok budeš sit
( samo jedi i ne brini dat æu ti još )
onda legni u krevet, sklopi oèi pa spavaj
( lako æeš zaspati od vina )
a kad se probudiš
reci na sav glas
to je bio samo san, samo san
( i ništa više )

Nasmijala sam se kada sam te vidjela sretnog i vedrog, tvoji koraci koji su prošli tako blizu mojima, osjetila sam konaèno nose u sebi odluènost koje ti je manjkalo dok smo se voljeli, mislim voljeli!?
Kako to gordo zvuèi, nas dvoje se jednostavno nismo znali voljeti, iako smo se oboje trudili. Mislim voljeti onako ljubavnièki.

Dala sam ti srce, koje se nije odvojilo od mene i nije moglo rasti u tvojem,možda sam se samo uzalud zavaravala da je moja ljubav postojeæa, a možda je to bio samo zanos, kao onaj koji ponese mase, kada su zajedno u istom blatu, spremni da se iskoprcaju zajednièkim snagama.

Jedno je sigurno, osjeæam da bi mi dao sve na svijetu, ali jedino što ne možeš biti meni, to je ljubavnik, ljubav i strast, da toga nam je manjkalo.
Uvijek smo se mogli dodirivati, ljubiti i zajedno lutati gradom, ali nikada nismo mogli voditi ljubav, zanosio si me umno, kao i ja tebe, i to je moralo biti dovoljno.

Ljudima poput nas je to moralo biti dovoljno, jedno odreðeno vrijeme, dok smo se namirili, nahranili, zadovoljili ego, taštinu, a onda?
Onda je ostala samo potreba da se èujemo par puta godišnje, da popijemo kavu, ti æeš po obièaju svirati gitaru, a ja æu onako malo pjevušiti, da me nitko ne èuje, pa æemo plakati, zajedno plakati, pozdraviti se i krenuti dalje, a ako sluèajno netko od nas oboli, ovaj drugi æe biti prvi uz njega i dati mu i svoju krv, svoje organe i svoje snove, onako kako se snovi mogu dati.

Èitat æeš mi svoju novu knjigu, a ja æu biti dovoljno zrela ovaj put i neæu se umisliti, ti æeš veæ znati da nam je oduzeta svaka šansa zajednièkog bivstva.

Takve su neke ljubavi, umiru u trenutku živog, pravog dodira, a stanuju u vjeènosti, skrivene duboko u nama, i dok živimo parelelan život s nekim koga volimo cijelim biæem, umom, tijelom, dok se dajemo, pa uzimamo i živimo neki sasvim drugi život, možda i vedriji i dinamièniji, ali kad se sretnemo, opet smo ti i ja isti, naši, egzotièno voæe, dvije melankonije spojene u trenutku, oblaci, nebeski jastuci, kako sam ti èesto znala šaputati...vidiš!?

Naša je ljubav
odbaèena prazna konzerva

poput poderanih èarapa koje se više ne daju pokrpati
i novine su se raspale a slova nestaju progutana satima
uzalud se trudim vidjeti

kuhinjski stol je isplakao posljednje mrvice kruha
prije mjesec dana
sada jedeš u kafeu jeftinu i bljutavu ribu
i pire koji nalikuje pudingu
( a ja sam zaboravila jesti )

krevet je hladan na drugoj polovici
a plahta savršeno glatka
sada spavaš sjedeæi u kutu ili na kauèu kraj prozora

ponekad još dotaknem rukom tvoje mjesto iz navike
kao grob naših strasti

kupila sam plastièan cvijet da ga položim
na spomenik naše ljubavi
ako æeš pogledati u smjeru nekadašnjih nas
( izgubio je boju )

naša ljubav pada poput prašine na stvari
koje smo donosili u ovaj svijet i
koje smo zaboravili
sve smrdi na izdaju i jeftino piæe