Danielaland : Svevremenski let

Gdje nestaju ljudi,gdje nestaju njihove rijeèi,pjesme,ideje,zamisli,ushiti,gdje nestaje njihov zanos i let?!
Ništa ne nestaje,to je samo prikriveno lišæem tajne, lišæem neke nemoguænosti.
Nisam nestala,eto me,ovdje,tu sam,u sadašnjosti sam, ponovno sam otvorila svoj blog,svoj siguran prostor,mjesto koje me uvijek èeka,
gdje god fizièki uistinu bila uvijek imam svoj virutalni dom,tu imam sve pod kontrolom,sigurna sam i slobodna,zato se uvijek vraæam...
Danas je toèno godinu dana od kad sam upala u jednu malu zamku,koju sam doduše samoj sebi postavila,bio je to divan i uzbudljiv pad,pad dostojan Alise!
No u ovom trenutku,uspjela sam te prostrijeliti pogledom i našli smo se zajedno u jednoj balanosti,a u isti taj sat prije godinu dana mi smo zajedno bili u vrtlogu tijela.
Život je èudo,eto me tu,snažnija no ikad,s veæom vjerom u sebe i po stoti put stala sam na svoje noge i pobrisala prašinu i prljavštinu s ramena.
Tako to èine hrabri i snažni ljudi,ljudi koji prvenstveno vjeruju u sebe i u pravo na ljubav,pravo na sreæu i slobodu,pravo da su neèije sunce.

Nikada mi nije palo na um da bi moje srce nekome moglo poslužiti kao pokrivaè, a još manje kao tepih.
Nešto ne štima!
Što je to,što,ha da si toliko razmontiran pa da u meni tražiš okrajak?!
Nešto kao roba u Lidlu na akciji,hahaha, pokušao si dobiti više za manje?!
Smijeh!
Uistinu moram ti reæi da sam odavno digla svoju cijenu,
jer moje je srce sve što bi trebalo biti,
ispravno,
veliko,
nježno,
strastveno i
ono vidi, vjeruj mi ono
vidi,
njemu ne trebaju naoèale,
ono sve zna,
èak i kad ga moj um
bistri,
nasmije se,
ludo jedna,
ludo,
voljeti može samo onaj
koji je
ljubav.

U trenu kad sam uistinu osjetila,ma ne,shvatila da ti se više ne radujem,da me èiniš ranjenom,uzela sam svoje veliko,toplo srce i samo sam otišla.Tako to èine velike žene,one ne mole,ne traže,ne zahtjevaju,one shvaæaju da ili im je dato,samim time imaju,ili im nešto manjka,nešto im nije darovano,pa ponosno dignu glavu i odu,jer nisu ljudi stvari da ih se može posjedovati...

Ovo sam uvijek bila ja,ovo sam uvijek ja,ovo æe uvijek biti ja,ovo što je,ovo što pišem,tipkam,što njegujem poput djeteta.
Od skoka krajem studenog potrajala je dovoljno duga pauza,upravo do današnjeg dana,jer danas sam narisala toèku.
Veliku,lijepu,crnu,debeljuškastu,konkretnu toèku.
Možda bi za one s malo manje mašte trebala reæi da sam ne spalila,porušila,uništila most,veæ sam velikom,bijelom,èistom gumicom svoga srca
pobrisala greške iza sebe,zapravo nisu to greške,to su samo malo krive linije,oni nešto smjeliji æe reæi,ne,u životu to tako ne ide,ne možeš brisati ono iza sebe,a èarolija je u tome da me uopæe nije briga tko što kaže i tko u što vjeruje,bitno je ono u što ja sama vjerujem,bitno je ono što ja napišem,smislim,èemu se smijem i što živim,tako da,ako ja kažem da sam obrisala,obrisala sam,a milijardu ljudi može reæi nisi,i dalje,i dalje æu reæi:obrisala sam.
Zašto?!
Da se inatim?!
Ma ne,ne inatim se nikome,nièemu,jer to bi znaèilo da nemam istinsku vjeru,a ja je imam,imam vjeru u sebe,svoje biæe i svoje misli.
Znam da mi treba još mnogo puta pasti i ustati,ali to samo jaèa sve što sam.
I zato, danas je ponovno divan dan, dan ispunjen ljubavlju,a ona nas nas usmjerava na pravi put...

Valcer, plešem valcer od kad sam stigla s otoka, zaklapam oèi i prepuštam se melodiji.
Istrgla sam se naglo od tuðih oèekivanja ponovno, da bi zasjala, da bi bila ja.
I sve sam odluèila i uèinila preko noæi, doslovce i zaèepila usta svima oko sebe.
Lijepo je sada promatrati nebo, oblake, slova, rijeèi, dane, i znati, ponovno sam, ponovno veæa od same sebe,
radi same sebe.
Ponovno sam zablistala i kako je lijepo znati, to je samo poèetak...
Poèetak u kojem ti stižem u misao, u sadržaj, u dodir dlana, u titraj oka.
Mi smo mi sol, val, vitar i smiraj.
Mi smo oluje i bonace, mi sve smo ono o èemu se govori, a u to se ne utone,
ali mi tonemo, mi tonemo, mi tonemo...

Danas, danas je bio tako lipi dan, znala sam da æe biti poseban, ja mogu sve, znaš li?
Uistinu mogu, samo kad poželim i kad se dam.
Dakle danas sam te èula, doduše u pozadini, ali sam ipak èula tvoj glas, ma i više od toga,
jer rekli su mi da me spominješ èesto i preèesto i srce mi je stiglo u grlo.
I uopæe mi više nije bilo bitno što i kako, gdje i kad, samo sam bila sretna, najsretnija na svitu, na ovome svitu,
jer ti, ti, ti me nisi zaboravio, ti o meni misliš, govoriš i vjeruješ u mene, i nakon dosta vremena.
A sada, bome i sada, danas i ti si dobio znak, da ja isto tako mislim o tebi i da te sanjam, njegujem kao najkrhkiju biljèicu.
Ti si glavni zaèin mojoj hrabrosti i sada, sada mogu sve, samo budi tu i dalje budi tu, pretvori se u stalno bivanje za nas.
Za ovaj veliki, topli ljubavni balon od sreæe.

Od sjevera do juga postoje samo kilometri udaljenosti, èisto fizièki osjeæaj, samo ti dlan ne mogu dotaknuti,
ali zato se budim i idem spavati s osjeæajem uzbuðenja, radosti, mira, nježnosti.
Uhvatim se tokom dana kako se smiješim bez ikakvog opravdanog razloga i dok kuham ruèak i dok èinim kolaè.
Upravo zbog misli o tebi ništa mi nije problem, ništa mi nije teško, samo letim, a stopala su mi na tlu.
Èesto, tokom dana razgovaram s tobom u mislima, jako dobro znam što bi mi ti odgovorio i kako,
kad imam nedoumicu, pitam te u sebi i odgovor uvijek stigne.
Puštam da ova gustoæa osjeæaja natopljuje moje dane, tako je sjajan osjeæaj napokon voljeti nekoga tko to zaslužuje.
Voljeti nekoga tko mi ne dopušta da sumnjam u sebe, nekoga tko me uvijek potièe, nekoga tko mi daje, ništa ne traži,
a radosno uzima samo ono što sam mu spremna dati.
Voljela sam ranije, bila sam zanesena i luda, ali te su ljubavi od poèetka osuðene na propast, jer ja sam više davala, izgarala, poticala.
A ovo trajanje, ovo je nešto sasvim drugaèije, zrelije, mirnije.
Volim što mi nadopunjuješ reèenice, a i onda kad se nalazimo na suprotnim stranama nekih poimanja stvari, ti si jedini koji me
pokušava razumjeti, koji me istinski sasluša, to je rijetkost i meðu prijateljskim odnosima, a ovo, ovo je više no što sam se usudila sanjati.
Mi dolazimo iz dva tako razlièita svijeta, ali mi ih spajamo tako lako, i to me oduševljava.
S tobom nema drame, nema natezanja, nema ljubomore, ti uvijek pronaðeš pravu rijeè da me umiriš, ohrabriš, utješiš, razveseliš.
Ti mi daješ slobodu, ali me i èekaš dok se vraæam, a vraæam ti se jer si naš, bez fige u džepu.